Opismenjavanje odraslih u 20. stoljeću

Organizator: Hrvatski školski muzej

Autorica izložbe: Branka Ujaković

Likovni postav izložbe: Branka Ujaković

tehnički suradnik: Fredy Fijačko

 Trajanje izložbe: od 29. prosinca 2005. do 31. ožujka 2006. godine.

Početkom trećeg tisućljeća jedan dio stanovništva u Hrvatskoj još uvijek je nepismen - prema popisu stanovništva iz 2001. godine (podaci s web stranica Državnog zavoda za statistiku, www.dzs.hr) u Hrvatskoj je 69.777 nepismenih starijih od 10 godina što čini 1,77% od ukupnog broja stanovnika u toj dobnoj skupini. S obzirom na spol, najveći dio te nepismene populacije su žene (57.084), što se poklapa s općim svjetskim podacima o strukturi nepismenih prema spolu (prema UNESCO-u - United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization). Gledajući prema dobi, najviše je nepismenog stanovništva u dobnoj skupini starijih od 65 godina (gdje je također najviše nepismenih žena) - 48.010 stanovnika. Razmatrajući dobnu skupinu između 15 i 49 godina starosti u Hrvatskoj prema posljednjem popisu stanovništva bila je 8.671 nepismena osoba. Ako uspoređujemo podatke s onima iz popisa stanovništva 1991. godine (kada je nepismenih prema istoj dobnoj granici bilo 5,3%), možemo reći da su se unutar desetljeća između dva popisa stanovništva ipak napravili pomaci u opismenjavanju odraslih, bez obzira na Domovinski rat i priljev stanovništva različitog obrazovnog statusa u Hrvatsku uslijed ratnih zbivanja u Hrvatskoj i BiH. Bez završene osnovne škole u Hrvatskoj je 2,86% stanovništva starog 15 i više godina, a s nepoznatom razinom završene škole 0,67% stanovništva. Izložbom i katalogom nastoji se uz pregled udžbenika pružiti i pregled organizacijskih oblika opismenjavanja / obrazovanja odraslih kroz 20. stoljeće. Uz aktivnosti koje je uključivao pokret protiv analfabetizma nastojalo se navesti sve dostupne podatke o udžbenicima i na taj način dati prilog problematici opismenjavanja odraslih u Hrvatskoj. Najvećim dijelom korišteni su primjerci koji se čuvaju i dostupni su u Zbirci udžbenika i priručnika Hrvatskoga školskog muzeja u Zagrebu i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Znanje temeljnih vještina (čitanja i pisanja) mjerilo je obrazovanosti kako pojedinca tako i čitavog naroda, pa se s vremenom pri popisivanju stanovništva počeo bilježiti broj pismenog i nepismenog stanovništva (analfabeta). Zbog velikoga broja nepismenog stanovništva - krajem 19. stoljeća Kraljevine Hrvatska i Slavonija imaju 77,9% odraslog nepismenog stanovništva - ulažu se napori u organiziranje opismenjavanja odraslih. Jedinim prosvjetnim ustanovama za odrasle u početku su smatrane knjižnice i čitaonice, a pojavom opetovnica u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća produžava se školovanje i organizira se nastava za nepismenu mladež. Do intenziviranja aktivnosti za suzbijanje analfabetizma dolazi početkom 20. stoljeća kroz organizaciju tečajeva za opismenjavanje - analfabetskih tečajeva koji se, osim u Hrvatskoj i Slavoniji, provode i u Dalmaciji i Istri.

Kraljevska zemaljska vlada uključila se u pokret za suzbijanje nepismenosti izdavanjem Čitanke za odrasle abecedarce u Hrvatskoj i Slavoniji (1902.). Početkom 20. stoljeća u suzbijanju analfabetizma izuzetno su aktivna prosvjetna društva - Hrvatsko društvo za pučku prosvjetu (1906.) i Društvo hrvatskih sveučilišnih građana za pouku analfabeta (1906.; kasnije mijenja ime u Klub ABC) iz Zagreba te Prosvjeta (1905.) iz Osijeka - koja su svoje aktivnosti i iskustva prenijeli i na područje Dalmacije i Istre.

Aktivisti Kluba ABC temelje svoga rada pronašli su u metodi opismenjavanja Franje Anderlića, autora prve hrvatske Abecedarke za odrasle (Zagreb, 1905.). Klub ABC izdaje 1911. upute te svoju abecedarku za poučavanje odraslih nepismenih. Sljedeće, 1912., godine Ban Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donosi naredbu s uputama za održavanje analfabetskih tečajeva. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća za opismenjavanje odraslih rabe se udžbenici Stjepana Ratkovića i Stjepana Bosanca. U pokret se od 1927., kada je osnovano, uključuje Seljačko sveučilište provođenjem tromjesečnih i petomjesečnih tečajeva u gradovima i selima. Sljedeći propis kojim je regulirano opismenjavanje odnosno osnovno obrazovanje odraslih je Zakon o narodnim školama iz 1929. godine. Između 1925. i 1929. te 1935. i 1941. godine moguće je pratiti aktivnosti na opismenjavanju odraslih koje je, preko svojih podružnica, razvila Seljačka sloga (kulturno-prosvjetna organizacija Hrvatske seljačke stranke). Dvadesetih godina 20. stoljeća ističe se aktivnost Rudolfa Hercega (član Kluba ABC te kasnije aktivan u djelovanju Seljačke sloge), čiji udžbenici za opismenjavanje odraslih (poznati kao Hercegove abecedarke) izlaze sve do četrdesetih godina.

Svojim se radom na opismenjavanju ističe i Seljačko kolo, društvo za kulturno i ekonomsko unapređenje sela, osnovano u Zagrebu 1937. godine. Dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća karakterizira raskorak između zakonskih odredbi i stvarnoga stanja, koji se očituje u još uvijek visokom postotku nepismenih. Vrijeme između 1941. i 1945. godine obilježila je dvojnost: s jedne strane nailazimo na masovni prosvjetni i političko-agitacijski rad na teritoriju pod nadzorom partizana (koji su organizirali analfabetske tečajeve), a s druge strane na akcije koje poduzima vlast Nezavisne Države Hrvatske. Godine 1941. NDH je donijela naredbe i odredbe kojima definira opismenjavanje odraslih civila i vojnika. Sljedeće, 1942., godine počinje izlaziti časopis Prosvjetni život, a u opismenjavanju odraslih rabe se udžbenici namijenjeni opismenjavanju djece. Prosvjetna ativnost na teritoriju pod nadzorom partizana pojačava se formiranjem Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), odnosno njegova Prosvjetnog odjela. Na snagu stupaju različiti nacrti, propisi i upute i provode se različiti tečajevi opismenjavanja. Provode se tečajevi za rukovoditelje analfabetskih tečajeva, a na opismenjavanju odraslih radilo se i u zbjegovima (npr. El Shatt) te u vojsci. Početnica za nepismene (uredili su je Špoljar, Munko, Prodanović i Vitez) izlazi 1945. godine. Po svršetku Drugoga svjetskog rata omasovljuje se i širi mreža analfabetskih tečajeva te produžnih tečajeva, narodnih knjižnica, čitaonica, narodnih sveučilišta. Osnivaju se kulturno-prosvjetna društva, a od pedesetih godina 20. stoljeća tzv. narodno prosvjećivanje prerasta u posebno područje društvene skrbi za obrazovanje odraslih. Cjelovito osnovno obrazovanje odraslih u Hrvatskoj započinje se organizirati 1947. godine donošenjem Uredbe o školama za opće obrazovanje radnika i Okvirnog plana rada na narodnom prosvjećivanju te otvaranjem škola u većim gradovima i industrijskim središtima. Godine 1948. izlazi Početnica za odrasle tzv. redakcionog odbora, a pedesetih godina izlaze Početnice za odrasle Maksa Štromara. Prvi verificirani nastavni plan i program za osnovno opće obrazovanje odraslih donesen je 1961. godine.

Nakladnička kuća Školska knjiga aktivno je djelovala na području izdavanja potrebnih udžbenika i priručnika te izdaje gotovo sve udžbenike za osnovno obrazovanje odraslih, a 1976. godine u suradnji s Andragoškim centrom u Zagrebu izlaze početnica i čitanka te matematička početnica.

Može se reći da su šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća period vrhunca organiziranog odgoja i obrazovanja odraslih, budući da se otvara niz ustanova za osnovno obrazovanje odraslih. Osamdesetih godina dolazi do očekivanog pada broja polaznika i zaposlenih u području osnovnog obrazovanja odraslih zbog nedostatka motivacije kod pojedinaca, ali i tadašnjih radnih organizacija. Nastavni plan i program, donesen 1985., bio je pokušaj ponovnog jačanja i pokretanja osnovnog obrazovanja odraslih u Hrvatskoj , no nije imao značajnijeg uspjeha. Negativan trend opadanja polaznika osnovnog obrazovanja odraslih nastavlja se i nakon uspostave samostalne hrvatske države (devedesete godine 20. stoljeća) jer se ukida financiranje ovog oblika obrazovanja. Nužno je napomenuti nedostatak primjerenih udžbenika za opismenjavanje i osnovno obrazovanje odraslih krajem 20. i početkom 21. stoljeća. U vremenu između 1990. i 2003. godine u Hrvatskoj nije bilo sustavnog projekta opismenjavanja odraslih. Izložba i katalog nastoje pružiti pregled udžbenika za opismenjavanje odraslih i organizacijskih oblika pomoću kojih je opismenjavanje odraslih u Hrvatskoj provođeno kako bi se pokazali ulagani napori uz napomenu kako posljednjih tridesetak godina taj segment obrazovanja očekivano stagnira (organizacijski, provedbeno te po pitanju udžbenika).

Branka Ujaković